Kičma kao i svaki drugi organ stari (aging spine), a to je praćeno bržim umaranjem leđa. Tegobe u vidu nelagode, blaže boli i ukočenosti obično se počnu javljati nakon radnih ili sportskih opterećenja, te kod gojaznih ljudi.
Međutim ukoliko je bol u leđima jaka i spušta se niz nogu, posebno pri stajanju i hodu nazivamo je išijas. U pravilu, uzrok išijasa je diskushernija, odnosno pomjeranje diska iz svog ležišta prema nazad sa pritiskom na nervne korijenove.
Epizode išijasa su najčešće blage i prolaze uz analgetike, u suprotnom potrebno je uraditi magnetnu rezonansu lumbalne kičme – MR LS kičme koja potvrđuje prisustvo diskushernije. Važno je napomenuti da mnogi ljudi na MR snimkama imaju diskusherniju, a da nikad nisu imali išijas. Zbog toga je neophodno da se simptomi pacijenta poklapaju sa nalazom MR-a (slikama). Stepen i vrsta tegoba koje pacijent ima su odlučujući u izboru tretmana, dok MR snimci samo pomažu u donošenju odluke o daljem tretmanu.
Išijas koji se ne smiri na analgetike za dvije ili više sedmica zahtijeva aktivniji pristup – SNRB ili RFA. SNRB (TFESI) je procedura u kojoj se pod kontrolom pokretnog Rtg aparata injicira mala količina steroidnog preparata na mjestu kontakta diskushernije i podraženog nerva. Time se smiruje upala i otok živca, odnosno njegova podražljivost i bol. Procedura traje par minuta, nije bolna i može se ponavljati mnogo puta. Stepen bolnosti opada 2-4 puta u trajanju 3-12 mjeseci kod više od 80% pacijenata. RFA traje dvadesetak minuta, ima duži i jači efekt nego SNRB i nije je potrebno ponavljati, mada je moguće. Obje ove metode su sigurne, izvode se u budnom stanju, nisu bolne, ne ostavljaju ožiljke, pacijent odmah osjeti smanjenje tegoba, a komplikacije su iznimno rijetke. Operacija kao zadnja opcija rijetko je potrebna, tek kad su iscrpljene sve ostale metode.
Tokom radiofrekventne ablacije pacijent leži na stomaku, budan je, svo vrijeme je u kontaktu sa doktorom koji pod kontrolom mobilnog Rtg aparata precizno navodi iglu prema izbočenom dijelu diska (diskusherniji).
Apliciranjem struje tokom 1-2 minute na vrhu igle stvara se temperatura do 90 °C (pacijent ne osjeti to jer unutrašnjost diska nema senzornih živaca, osjeti samo minimalnu bol uboda igle na samom početku). Toplota uzrokuje koagulaciju proteina čime se disk vaporizira („isušuje“), skuplja se i postaje čvršći; analogan efekt toplota ima i na ostale proteine.
Povećanjem čvrstoće diska smanjuje se nestabilnost međupršljenskog prostora i bol donjeg dijela leđa, dok smanjenjem volumena diskushernije smanjuje se (prestaje) i pritisak na bolni nerv, a time i bol u nozi, odnosno išijas.
Nakon RFA procedure pacijent ustaje i vraća se uobičajenim aktivnostima uz preporuke korištenja lumbostata (steznik, korzet), izbjegavanja višesatnog sjedenja i nošenja tereta tokom narednih šest sedmica. U tom periodu će disk dodatno skupiti se i očvrsnuti, a bol se još smanjiti. Uostalom, isti proces bi se desio i tokom prirodnog starenja kičme samo bi trajao nekoliko godina ili čak i duže. Pored kliničkih i radioloških indikacija za izvođenje RFA, dugoročni rezultat ponajviše ovisi o uklanjanju faktora koji su doveli do ubrzanog starenja kičme – gojaznosti i slabosti paravertebrlanih mišića. Stoga je neophodno naglasiti važnost redukcije tjelesne težine, plivanja i jačanja mišića. Lasersko liječenje diskushernije je analogno RFA metodi, s tim da je RFA preciznija i sigurnija (bolja kontrola prijenosa toplote i mogućnost probne stimulacije okolnih nerava koje želimo zaštititi).
